Istiniti hrišcani drže Pashu
Novi Zavet otkriva da su Isus, apostoli i svi clanovi novozavetne Crkve – bez obzira na svoje neznabožacko ili jevrejsko poreklo – držali Božije subote i praznike, to jest sedmicne i godišnje šabate! Uzmite Bibliju i pažljivo išcitajte Dela apostolska 2:1; 12:3-4; 18:21; 20:6, 16; Prva Korincanima 16:8.
Euzebije, crkveni istoricar iz ranog perioda hrišcanske crkve, piše da je istinita Crkva svetkovala Pashu 14. Nisana – prvog meseca po svetom kalendaru.
„U to vreme postavljalo se pitanje od ne male važnosti. Sve parohije u Aziji držale su, po staroj tradiciji, da cetrnaesti dan u mesecu, kada je Jevrejima zapovedeno da žrtvuju jagnjad, treba svetkovati kao praznik Spasiteljeve pashe… Azijski biskupi, na celu sa Polikratom, odlucili su da se drže starog obicaja koji su nasledili putem crkvene tradicije. U pismu Viktoru i rimskoj crkvi sam Polikrat ovako objašnjava nasledenu tradiciju:
‘Mi svetkujemo tacan dan; niti dodajemo, niti oduzimamo. Jer i u Aziji su se ugasila velika svetla koja ce ponovo ustati na dan Gospodnjeg dolaska, kada bude došao sa neba da u slavi pozove sve svete. Medu njima je i Filip, jedan od dvanaest apostola, pa i Jovan, svedok i ucitelj koji se naslonio na grudi Gospodove. I Polikarp iz Smirne, biskup i mucenik i Trasije, biskup i mucenik iz Eumenije, … biskup i mucenik Sagaris… blagosloveni Papirijus, ili Melito… Svi oni svetkovaše cetrnaesti dan kada je Pasha, u skladu sa Jevandeljem. Ni u jednom aspektu ne odstupaše, nego su sledili pravila hrišcanske vere.’“ (Crkvena istorija, knjiga V, poglavlja XXIII i XXIV)
Ali, kako je lažna paganizovana crkva rasla u broju i politickoj moci, u cetvrtom veku naše ere doneti su dekreti kojima je nametnuta smrtna kazna za hrišcane koji su nadeni da svetkuju Božiju Subotu (Šabat) i Božije praznike. Najzad, da bi mogli da se drže istinitog Božijeg puta, mnogi hrišcani (koji su sacinjavali istinitu Crkvu) pobegli su da bi preživeli. Ipak, veliki deo istinite Crkve Božije je ostao u Rimskom Carstvu, mada su ti hrišcani ostali verni Božijoj istini i to su platili svojim životom umrevši mucenickom smrcu (Otkrivenje 2:13; 6:9; 13:15; 17:6; 18:24). Poslušnost Bogu bila im je draža od vlastitog života! Da li je to slucaj i sa Vama?
Šta je Bog zapovedio?
„Pricešce“, cesto zvano i „vecera Gospodnja“, zapravo je Pasha, što je pravilniji naziv za tu uredbu. U pogledu svetkovanja Pashe, kao i svih drugih obicaja, Juda upozorava „bodreci nas da se borimo za veru koja je jednom zauvek predana svetima“. Sada kada nam je poznato pagansko poreklo uskršnjeg slavlja, uklonimo tone grešaka koje su zatrle istinu o svetkovanju Pashe – spomena na Hristovu smrt! Ispitajmo kako je Isus držao ovu uredbu, jer ako idemo Njegovim stopama necemo pogrešiti.
U Jevandelju po Luci 22:14-20 citamo: „A kad je došao cas, leže za trpezu i apostoli s njime… Tada uze hleb, zahvali Bogu, izlomi ga i dade njima govoreci: ovo je moje telo koje se daje za vas; ovo cinite za moj spomen. A isto tako i cašu posle vecere govoreci: ova caša je novi savez (zavet) mojom krvlju koja se proliva za vas“.
Obratite pažnju da, „kad je došao cas“, Isus uvodi beskvasni hleb i vino. On nam je dao primer time što je u odredeni dan i cas držao tu uredbu. Takode primecujete da im je zapovedio da je svetkuju recima: „Ovo cinite!“ A zašto? „Za moj spomen“, rekao je. Te tragicne noci, vece uoci svoje smrti, Isus je ustanovio novozavetni nacin praznovanja Pashe, opisan u Jevandelju po Luci. Matejev zapis u Bibliji pokazuje da je uredba uspostavljena u samo vreme starozavetne Pashe „kada su jeli“ (Matej 26:2, 26). Isus je znao da je kucnuo Njegov cas, da je On naše pashalno jagnje (pasha) koje ce se prineti na žrtvu za nas (Prva Korincanima 5:7).
Pasha se uvek držala 14. Nisana uvece, a to je prvi Božiji mesec prema svetom (ili jevrejskom) kalendaru. Te noci završila se poslednja pashalna vecera posle koje Isus uvodi novozavetne simbole: beskvasni hleb i vino kao zamenu za jagnje koje je trebalo klati svake godine. Celovito objašnjenje o izvornoj Pashi koju je Bog uspostavio naci cete u drugim brošurama.
Ne zaboravite da je Isus zapovedio: „Ovo cinite za moj spomen“. Zašto? Zato što je održavanje Pashe zapovedeno „zauvek“. Pashu je trebalo svetkovati svake godine, kao i Praznik beskvasnih (presnih) hlebova. „Zato vrši zakon ovaj na vrijeme, od godine do godine“ (Druga knjiga Mojsijeva 13:10). Isus nam je dao primer (Prva Petrova 2:21) tako što je držao uredbu o Pashi u odredeni dan jedanput godišnje (Luka 2:42). Pretpostavimo da su Izraelci, dok su još boravili u Egiptu, držali ovu uredbu nekog drugog dana od onoga koji je Bog propisao. U tom slucaju oni ne bi bili spaseni od andela smrti koji je te noci prošao uzduž i popreko Egipta! Bog sve radi na vreme i zato nam je dao tacno vreme kada treba držati uredbu o Pashi. „Kad je došao cas“ Isus je uveo novozavetne pashalne simbole.
Uredba o poniznosti
Matej, Marko i Luka pominju upotrebu beskvasnog hleba i vina za Pashu. Jovan izveštava da postoji još jedan aspekat te uredbe. U 13. poglavlju Jovanovog Jevandelja primecujemo da, nakon pashalne vecere (2. stih), Isus uzima peškir (4. stih) i krece da opere noge svojim ucenicima (5. stih).
„A kad im opra noge, uze svoju gornju haljinu i leže opet za trpezu, pa rece: razumete li šta sam vam ucinio? Zovete me uciteljem i Gospodom, i dobro kažete, jer sam ja to. Pa kad sam ja, Gospod i ucitelj, oprao noge vama, i vi ste dužni da perete noge jedan drugome; jer vam dadoh primer da i vi cinite onako kako sam ja vama ucinio“ (Jovan 13:12-15).
Ako ko razmišlja da li se ova uredba o poniznosti odnosi i na njega u smislu zapovesti, neka pogleda šta piše u Jevandelju po Mateju 28:19, 20 gde Isus kaže tim istim ucenicima: „Zato idite i nacinite sve narode mojim ucenicima, krsteci ih… uceci ih da drže sve što sam VAM naložio“. Dakle Njegovi ucenici su trebali da nas nauce svetkovanju svega što im je On zapovedio!
Godišnja svetkovina u apostolskoj crkvi
U Prvoj Korincanima 5:7 i 8 Pavle kaže: „Jer i Hristos je kao naše pashalno jagnje prinet na žrtvu. Stoga treba da praznujemo ne sa starim kvascem… vec sa beskvasnim hlebovima iskrenosti i istine“. U 11. poglavlju on daje uputstva kako da izvrše samu uredbu. Neki pogrešno razumeju 26. stih koji glasi: „Jer kad god jedete ovaj hleb i pijete ovu cašu“ tumaceci ga kao: „Uzmite koliko god puta želite“. Ali stih ne kaže „koliko god“! U njemu piše „kad god“ – svetkujete Pashu – „obznanjujete smrt Gospodnju – dok ne dode“. Cak je i Isus zapovedio: „Ovo cinite, kad god iz nje pijete, meni za spomen“ (25. stih). To cinimo u znak secanja na Gospodovu smrt, kao komemoraciju tog dogadaja. Kao što znate, komemoracije se održavaju jedanput godišnje na datum dogadaja koji obeležavaju. Tako i mi svake godine održavamo po jednu komemoraciju Hristove smrti pošto je potrebno da „obznanjujemo smrt Gospodnju – dok ne dode“.
Hristos je uveo uredbu o novozavetnoj Pashi vece pred svoju smrt, na sam pocetak 14. Aviva po svetom Božijem kalendaru. Bog ne zapocinje dan u ponoc, vec zalaskom sunca. Kasnije tog istog dana, kada je otišao u vrt Getsimaniju, Juda Iskariot je poveo svetinu da Ga uhvati. Potom su Ga razapnuli istog 14. Aviva tokom obdanice! Poštujuci Isusov primer time što svetkujemo tu svetu uredbu u istom periodu kada ju je i On držao, u vreme kada se slavi Pasha – kako je to zauvek zapovedeno – secamo se Gospodove smrti svake godine, i to na noc kada su Ga razapnuli.
Neki uvek postavljaju pitanje šta je Pavle hteo da kaže u stihovima 27-29 u Prvoj Korincanima 11. Apostol ovde ne razmatra pitanje dostojnosti hrišcanina da primi Pashu, vec nacin na koji to treba uciniti. Pashu primamo nedostojno ako to ucinimo na pogrešan nacin. Kada naucimo istinu o tome kako se svetkuje ta uredba, pa je opet izvršimo u vreme kada Bog to nije propisao, onda je primamo nedostojno. Pasha se prima nedostojno i ako ne prihvatimo Hristovo telo i Njegovu krv. Stoga je potrebno da ovoj najsvetijoj uredbi pristupimo dostojno, a ne na našu osudu!
Greška u nekim prevodima
Sledeci primer Isusa Hrista i Njegovih apostola, rana Crkva je svetkovala Pashu i Praznik beskvasnih hlebova koji sledi odmah nakon nje. Upravo taj praznik spominje se u Delima apostolskim 12:3, a u sledecem stihu i Pasha. Sveti Božiji Duh nadahnuo je pisanje ovih reci koje su ispravno prevedene na srpski jezik. To nije slucaj sa mnogim stranim prevodima gde se u cetvrtom stihu pojavljuje rec „Uskrs“.
Vec smo ustanovili da je „Uskrs“ ubacen u Crkvu mnogo kasnije nakon smrti Isusa Hrista. Stoga je rec o pogrešnom prevodu u stranim tekstovima. Izvorna grcka rec u 4. stihu je „pascha“ što je, naravno Pasha. Stoga se u tom stihu ne spominje Uskrs, nego on upravo dokazuje da je Crkva i deset godina nakon Hristove smrti svetkovala Pashu.
Šta znaci „lomiti hleb“?
Neke veroispovesti tumace Dela apostolska 20:7 kao dokaz da „veceru Gospodnju“ treba uzeti svake nedelje ujutru! Pre svega obratite pažnju da se radnja u tom stihu odvija posle Dana beskvasnih hlebova (6. stih). Pavle propoveda oproštajnu poruku ljudima koji su se sastali u subotu uvece, a ne u nedelju ujutru. Hleb su prelomili posle ponoci (7. stih) jer su bili gladni. „Prelomi hleb i jede, i pošto im je još mnogo govorio do zore otide“. Rec je, dakle, o obicnom obedu!
Slican izraz – „izlomi hleb“ – nalazi se i u Delima apostolskim 27:34, 35. „Stoga vas molim da jedete… uze hleb… izlomi ga i stade jesti“. Isto tako Dela apostolska 2:46: „Lomili su hleb po kucama, primali su hranu s radošcu i prosta srca“. To nikako nije mogla da bude „vecera Gospodnja“, tacnije receno Pasha, jer je Pavle napisao da ako uzmemo Pashu zarad utoljavanja gladi, to cinimo sebi na osudu. U vreme apostola svi ljudi su „lomili hleb“ pošto nisu imali vekne, koje se seku na kriške, kao mi danas. Isus je prelomio hleb tokom pashalne vecere zato što je jeo uobicajeni obrok za tu priliku.
Potrebno je da se vratimo veri koja je jednom zauvek predata svetima. Držimo se ponizno i poslušno svete Uredbe o Pashi, kao što nam je zapovedeno, u vreme koje propisuje Sveto Pismo – nakon zalaska sunca, 14. Aviva po svetom kalendaru.
Hrišcani i Pasha
Isus i apostol Jovan, poslednji od dvanaestorice apostola, držali su Pashu. Isti praznik držali su i neki hrišcani u Škotskoj cak sve do 7. veka naše ere. Informacija o tome dolazi – ni manje ni više – od velikog autoriteta za istoriju hrišcanske crkve – Bedea! Njegova „Crkvena istorija engleskog naroda“ zapanjice mnoge koji žive u pretpostavci da su Hristos i apostoli u prvom veku slavili Uskrs. Bede piše:
„Sledeci Zakon Božiji zapisan u Starom Zavetu, Jovan je imao obicaj da zapocne Praznik Uskrsa (zapravo Pashu)
